(10. 10. 2011)

Nakon razarajućih konflikata te velikih gubitaka do kojih dolazi tokom sukoba bilo recipročnih ili na veću štetu jedne strane, neophodna je rekonstrukcija zajednice između strana koje su osjećale ili još uvijek osjećaju animozitet. U postkonfliktnom periodu podrazumijeva  se izgradnju novih objekata, institucija, razvoj privrede i sve ostale obnove vodeći računa o  materijalnoj dobrobiti ovog prelaznog perioda.

Međutim, rekonstrukcija zajednice mora se bazirati na prevazilaženju neprijateljstva, mržnje kao i svih onih negativnih emocija i misli koje bi opet mogle dovesti do razaranja same zajednice.  Materijalna obnova nije dovoljan uslov za izgradnju prijateljskih odnosa. Pomirenje, opraštanje i saradnja su neophodni uslovi zadržavanja prijateljskih odnosa unutar zajednice.

Termin pomirenje podrazumjeva ponovno mirenje, odnosno ponovno uspostavljanje miroljubivih odnosa nakon što su oni bili poremećeni svađom, uvredama, nesporazumima ili nekim drugim pojavama

Kada pogledamo ovakvo određenje pomirenja, shvatićemo da je neophodna njegova realizacija kako na individualnom tako i na grupnom nivou.

U okviru aktuelne krize obrazovanja, pomirenje predstavlja jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja na putu stvaranja zdrave i funkcionirajuće zajednice. Iz tog razloga, pitanje spremnosti na pomirenje predmet je interesovanja kako lokalnih tako i međunarodnih organizacija.

Postizanje spremnosti na pomirenje, razvijanje tolerancije prema razlikama, saradnje te prijateljskih odnosa  morao bi biti jedan od glavnih ciljeva obrazovnih institucija.

U ovom trenutku ne možemo a da ne postavimo pitanje koliko smo blizu ili daleko od zadovoljavajuće situacije u obrazovanju kada je riječ o spremnosti na pomirenje.

Razvijanje zdrave ličnosti, socijalno adaptiranje, najprije započinje prirodom odnosa koji postoji u porodici a zatim je pod uticajem obrazovanja putem formalnih institucija te masovnih medija.

Govoreći o pomirenju u okviru obrazovanja, sa jedne strane priželjkujemo prijateljstva između djece različitih etničkih ili socijalnih pozadina, poznavanje i uvažavanje različitosti te ohrabrivanje za međusobno uvažavanje, istovremeno, sa druge strane imamo čestu sliku podjele već od ranog školskog uzrasta. Poznato je postojanje dvije škole pod jednim krovom u kome se sve bazira na uvećavanju razlika i uspostavljanju granice između „nas“ i „njih“. U ovom slučaju ne postoje prijateljski odnosi, djeca su razdvojena prema društveno konstruisanim kategorijama koje ni sami ne razumiju, jednostavno, neko im je rekao da je loše družiti se sa „tuđim“ da se „njima“ ne može vjerovati, da smo „mi“ bolji od „njih“.

Na nastavi uče o različitim herojima, svaka grupa ima svoju interpretaciju događaja u zadnjih sto godina, svaka grupa ima svog Gavrila Principa, svoje obilježje, svoju stranu koja se nikako niucemu ne smije dodirivati sa onom tuđom. Svako ima svoju „istinu“ na kojoj će graditi nepovjerenje u druge već od prvih godina života generacija koje tek dolaze.

Naučili su da ne idu u školu kada se slave praznici njihove grupe ali ne i njihovih drugara koji izgledaju isto kao i oni, imaju iste brige u školi, djele isto podneblje.

Tako Marko i Emir ne znaju da navijaju za isti  fudbalski klub u Ligi prvaka, da igraju iste igrice, da obojica slušaju istu zvijezdu MTV produkcije, da se isto plaše kontrolnog i jednako raduju raspustu.

Ukoliko ne želimo da ova generacija u narednih deset ili dvadeset godina regresira i doprinese međusobnim lošim odnosima onda je vrijeme da ovo pitanje još više aktualiziramo i nađemo riješenje.

Različiti užbenici historije, simboli, biranje „adekvatnih“ školskih lektira, praznika pogoršavaju postojeći situaciju.

Milivoj Đilas u tekstu za Slobodnu Dalmaciju analizira razlike o periodu bivše Jugoslavije tretirane u ovdašnjim udžbenicima. Tako slovenski i hrvatski udžbenici Jugloslaviju tretiraju kao „tamnicu naroda“ koja je služila velikosrpskoj hegemoniji, srpski udžbenici opet optužuju Jugoslaviju da je Hrvatskoj data prilika za ispoljavanje trajnog separatizma koji je kočio napredak, makedonski udžbenici opet zajedničku državu optužuju za denacionalizaciju i asimilaciju Makedonaca, dok bosanski i crnogorski Jugoslaviju vide samo kao okvir u kojem im nije dozvoljeno da se razvijaju. U istom tekstu ovog autora analiziraju se odnosi prema Drugom svjetskom ratu koji također predstavlja temu ideoloških sukoba. Sa jedne strane, Slovenci priznaju pozitivnu ulogu jugoslovenskih partizana u svojoj historiji, sa druge strane, Srbi i Hrvati se nadmeću po pitanju toga ko je odigrao značajniju ulogu u partizanskom pokretu negirajući ulogu druge strane.

Mediji, uloga porodice i obrazovni sistem imaju najveću ulogu u donošenju boljih ili lošijih promjena. Svi oni predstavljaju ideološko bojište.

Različite ideologije boreći se za dominaciju koriste sve moguće načine monopolizacije i manipulacije kako bi pridobili većinu na svoju stranu i koristili javne institucije kao instrument ostvarivanja svojih ciljeva. Ne bi iznenadilo ni to da oni koji najviše propagiraju promjene ustvari za cilj imaju manipulaciju masom kako bi ostvarili vlastite interese. Njih nije briga hoće li se durštvo bazirati na toleranciji i suživotu ili na vjestačkim tvorevinama baziranim na samo prividnim razlikama.

Škole predstavljaju ideološko bojište u postkonfliktnim društvima u kojima preovladavaju iskrivljene „vrijednosti“. U BIH u poslijeratnim godinama, škole su bile mjesto propagiranja podjele, straha od drugog, netolerancije, nepovjerenja prema drugom

Obrazovanje je najpodložnije uticaju različitih vrijednosnih sistema. Ukoliko dominiraju prethodno navedene vrijednosti, nije iznenađujuće da se ne razvija kultura mira već netrepeljivost prema razlikama. Ukoliko se ne prevaziđu unutrašnji konflikti na individualnom nivou a zatim i na svim nivoima društvene zajednice, netolerancija prema razlikama, podjele na „naše“ i „njihovo“, često i želja za osvetom prenosit će se na školske klupe, igrališta i vrijeme koje djeca trebaju provoditi u igri. Društvo vođeno takvim vrijednostima rezultirat će pojačanim međusobnim antagonizmom umjesto prijateljskim odnosima. Djeca će se u nekim školama i dalje djeliti na „plave“ i „zelene“ timove već prema dominantnim obilježjima vlastite etničke skupine umjesto na timove najvećih svjetskih fudbalskih rivala. Možda zvuči suviše pesimistično, ali ako pogledamo stvarno stanje u određenim školama i mjestima u BIH vidjet ćemo da nismo nimalo daleko od katastrofičnog scenarija po ovo društvo. Na sve to dodajmo nastavu iz historije koja ukoliko bude prezentirala različita tumačenja događaja neće dovesti samo do velikih protivrječnosti već i do novih podjela još više urezanih u svijest mladih ljudi. Nastava književnost je isto tako podložna različitim problemima. Ne smije se dozvoliti da se u nekim školama ne čitaju djela Meše Selimovića, u drugima Ive Andrića ili nekog drugog značajnog književnika  koji će se tako svojatati kome pripadaju a da se ne uzima u obzir njihov doprinos književnosti na našim prostorima.

Kada na sve to dodamo uticaj roditelja sa vlastitim konfliktima i medija koji ponekad raspiruju razlike, može doći do još veće svojevoljne etničke homogenizacije unutar škola i razreda.

Jedan od načina prevazilaženja postojeće krize jest program Obrazovanje za mir koji egzistira još od 2000.godine. Cilj ovog programa je stvaranje civilizacije mira zasnovane na kulturi mira i kulturi zacjeljivanja tako da svaka nova generacija učenika postanu mirotvorci. Svrha ovog programa je upravo razvoj vještina mladih ljudi potrebnih za oblikovanje mirnog društva kroz specijalno dizajniran nastavni plan i program mirovnog obrazovanja. Program Obrazovanje za mir bazira se na osnovnom konceptu jedinstva kao glavne pokretačke snage međuljudskih odnosa. Kako sami zagovornici i osnivači ovog programa ističu, jedinstvo je temeljni zakon života koji se odvija u kontekstu različitosti. Prema njima, istovjetnost čovječanstva je upravo izražena kroz različitost gdje je temeljna svrha čovječanstva živjeti život koji će kreirati i održati istovjetnost uz istovremeno njegovanje različitosti.

Možda je ovaj program svjetlo na kraju tunela postojeće krize koja se prenosi na sve društvene instance. Krajnje je vrijeme da se pokrenu upravo ovi ciljevi za koje se zalaže navedeni program.

Ukoliko ne želimo da Marko i Emir nikada ne saznaju za koji klub navijaju, da ne priželjukuju zajedno odlazak reprezentacije  na Europsko prvenstvo, da se ne porječkaju oko prve simpatije a ne  oko lažnih idola, ukoliko ne želimo napustiti strah i bijedu koja isključuje duhovno bogatstvo temeljeno na njegovanju razlika, onda nećemo apsolutno ništa uraditi. Ostat ćemo u tami bez jasnog pogleda na svijet, bez jasne vizije budućnosti. Potrebno je samo da pokušamo zamisliti današnje mlade generacije i njihov život za deset, dvadeset ili trideset godina. Hoće li se poznavati, rukovati, prisjećati zajedničkih plesova, pijanki, poljubaca pod mostovima, prepričavati prve masnice i ludorije, ili će jednostavno ostati potpuni stranci. Konačan rezultat ovisi od onoga što smo spremni i voljni uraditi i od onoga što ćemo realizirati sad, ne sutra, već sada.