(09. 10. 2011)

 

 

            Navedeni naslov, naime, odmah u početku zahtjeva objašnjenje. On zaista liči na naslov remek djela Stanley Kubrick-a, Dr. Strangelove or How I stopped Worrying and Started Loving the Bomb[1], koji mi ustvari i jeste poslužio kao inspiracija. Sljedeće objašnjenje,  odnosno odgovor na pitanje zašto baš navodim tu trivijalnu činjenicu, jeste da želim da govorim o nečemu što se zove plagijarizam, na koji ću se vratiti uskoro. Razlog zašto baš ovako počinjem, a ne dajem nikakav uvod o velikoj ekonomskoj krizi koja je zadesila naše društvo u recentnim godinama, te kako ista utiče na srednje i visoke nivoe obrazovanja, te proizvodi nove vrste krize u kojima će se javljati različiti načini, a u isto vrijeme, da se poslužim terminologijom Antonia Gramsci-a[2], Ernesta Laclau-a i Chantal Mouffe, oblici hegemonije i hegemonske borbe[3]; jer je sva ta priča poprilično pokrivena u predominantnim medijskim diskursima, što ljevičarskim, što liberalnim i neoliberalnim. U ovom tekstu bih da ponudim, nešto ne baš neuobičajeno, niti inovativno, ali ipak u neku ruku posebno, i nešto jako bitno.

 

Naime, jedna partikularna pojava unutar krize obrazovanja danas, odnosno aspekta koje donose svakakve interpretacije Bolonjske Deklaracije, jeste srozavanje kvalitete samog procesa i sadržaja nastave. Studenti ne uče više radi spoznaje zadnjih preostalih istina, kao što bi se francuski filozof Jacques Derrida[4] izjasnio, već da bi ispunili svoje mjesto u današnjem poslovnom tržištu, koje je, kao što smo vidjeli u zadnjih nekoliko godina, kao takvo prestalo pružati ta mjesta. Sad se otvara novo pitanje, zašto postoji težnja prema zadovoljavanju tržišta, a ne vlastitih želja za znanjem, i postoje li te želje uopšte? Cinični odgovor na ovo pitanje bi bio da je uvijek bilo tako i da se ne može ništa uraditi povodom toga, što se u narodu kaže „šuti i trpi“. S druge strane, optimisti bi rekli, to jest tako, ali moramo činiti najbolje od onoga što imamo, što bi insinuiralo nepostojanje bilo kakve vrste izbora tj. alternative. Prije nego što počnemo krivnju prebacivati sa jednog aktera na drugog, moramo pogledati kakvi uvjeti vladaju u datoj situaciji, i zašto baš možemo očekivati odgovore kao što su ovi prethodno navedeni. Jedan od uvjeta koji bih želio izdvojiti jesu nastavni materijali i sredstva koja studenti u Bosni i Hercegovini, tačnije na Univerzitetu u Tuzli imaju na raspolaganju. Pogledajmo konkretno Filozofski fakultet pomenutog univerziteta, gdje uopšteno vlada praksa da studenti kupuju udžbenike čiji su autori profesori na datom predmetu, jer kako je udžbenik navodno potreban da bi se dobio potpis od profesora na kraju semestra, koji jamči da su studenti odslušali predmet, čime su ispunili uslov izlaska na ispit za isti. Naravno, rezultat jeste taj da će studenti, u nadi da će dobiti potpis i lakše položiti ispit, kupiti tu knjigu, koja će se na času prodavati, što čas kao takav reducira sa mjesta intelektualnog dijaloga i širenja znanja na najobičniju tržnicu, i što bi se u okvirima univerziteta po nekoj logici bi se trebalo smatrati ilegalnim. Međutim, pogledamo li član 258. Statuta Univerziteta u Tuzli čija četvrta tačka glasi:

 

U izvođenju_nauč̌no – nastavnog_procesa_nastavnici_imaju_prava i obaveze da:

 

... Preporuče_udžbenike i priručnike_za_nastavni_predmet_koji_izvode.[5]

 

 

 

Jasno vidimo da je izbor tekstova i udžbenika prepušten diskreciji predmetnog nastavnika, što je, ako pogledamo Sjedinjene Američke Države na primjer, sasvim legitimno, ako nastavnik koji bi trebao da bude stručnjak u svome polju napiše knjigu relevantnu za predmet, traži da ista bude sadržana u potrebnim materijalima za predmet, i to samo u svrhu da isti služi kao priručnik ili sekundarni izvor, a ne kao primarni tekst koji će se izučavati u dubinu, barem što se tiče društvenih nauka. Vratimo se opet na primjer Tuzle, naime na predmetu koji se zvao Savremena Filozofija 1 i 2, koji se održavao na lingvističkim odsjecima, u 2004/2005. akademskoj godini, a i prije, su postojali slučajevi prodaje profesorskih autorskih knjiga. Naravno, po uzoru na situaciju, profesor Enver Halilović je odlučio da prodaje svoje knjige pod nazivom Horizonti Historije Filozofije: Od Talesa do Hegela – Knjiga Prva, i Horizonti Historije Filozofije: Tokovi Savremene Filozofije – Knjiga Druga Prije nego što počnem ulaziti u sam sadržaj knjige, želio bih ukazati na pojedine probleme koji se u samom startu čitanja. Prvi problem se javlja jeste kod samog naslova, s obzirom da je prva knjiga duga 325 stranica, dok je druga duža za jednu stranicu. Ova činjenica se prvobitno ne čini relevantnom, jer bi čitaoci mogli pretpostaviti da se radi o nekakvoj vrsti priručnika koji bi pružio neke osnovne interpretacije različitih filozofskih teorija i mišljenja. Međutim, pogledamo li predgovore koji kažu:

 

            Nadam se da ove dvije knjige... prikazuju ne samo historijsku, već i sadržinsku dinamiku filozofije, prožimanja i zavisnosti znanosti i filozofije, znanja i mišljenja, duha i života, svijeta i svijesti, prošlosti i sadašnjosti.... Svjestan svojevrsne inkopatibilnosti filozofije i njenog sistematskog izlaganja, čak i izlaganja njenih historijskih znanja, problema, filozofskih pravaca i mišljenja, ma koliko ona uspješna suptilna i obuhvatna, nastojao sam da sačuvam prirodu i duh filozofije. Ne znam koliko sam u tome uspio, jer ova vrsta knjige uz stručne, ima velike i teške zahtjeve pedagoško-didaktičke prirode.[6]     

 

 

 

Ovo jeste, skoro cijeli predgovor knjige, koja u svom naslovu daje dojam postojanja pozicije u kojoj se podrazumjeva da je poduhvat, koji se čak može i smatrati megalomanskim, staviti cijeli filozofski diskurs od, kako naslov prve knjige kaže, Talesa, pa do kako završava druga knjiga, do homologije ; u dvije knjige sa po 325 odnosno 326 stranica, a pri tome nigdje ne pomenuti potrebu za primarnim tekstovima kao dopunom na sve što jeste navodno pokušano da se ilustrirara u knjizi.

 

            Idući, to jeste poslijednji, aspekt ova dva udžbenika koji želim istaknuti prije nego što počnem sa analizom tekstova same knjige jeste činjenica da ni u prvoj, a ni  drugoj knjizi ne postoji nikakva lista bibliografije. Kao što je opšte poznato u akademiji, svaka vrsta naučnog rada, u sebi mora sadržavati referentnu listu izvora koji su se koristili tokom istraživanja, to jest pisanja, u protivnom sve napisano se smatra autorskim riječima, koje koliko god one dobro napisane i parafrazirane, će se smatrati plagijatom[7] ukoliko ne postoji referenca na izvor napisanog to jest citiranog ili parafraziranog. Ako se katkad u pomenutim knjigama nađe neka fusnota, tj. referentna tačka kao na primjer ako u drugoj knjizi[8] otvorite stranu 136 Gdje se spominje teorija komunikativne akcije njemačkog filozofa i socijologa Jürgena Habermasa vidjeti će te samo podužu fusnotu koja je, da se žargonski izrazim, “copy/paste” Habermasove biografije u smanjenom fontu koja zauzima skoro cijelu stranicu sa stvarima koje ne bih trebale da imaju bilo kakvu vrstu relevantnosti za predmet.

 

            Naime ovo su samo neke od, da ih nazovem tehničkih nedostataka ili grešaka ova dva “udžbenika”, koje bi, racionalno gledajući, bilo moguće zanemariti ukoliko bi se, da relativiziram, radilo o nečemu kvalitetnom i korisnom za dobrobit studenata i javnog prostora, međutim, studenti u Tuzli, kao što ćemo vidjeti u daljnjem tekstu, ne posjeduju takvu vrstu luksuza. Djelovi udžbenika koje sam odabrao za ovaj rad su teorija simulacije i simulakruma, pokojnog francuskog filozofa Jean Baudrilliarda[9], i već pomenuta teorija komunikacijske akcije njemačkog filozofa Jürgena Habermasa[10]. Razlog zašto baš biram ova dva autora, nije neka partikularna pristranost prema teoretskim stavovima koje autori zauzimaju, već činjenica da sam zbog svog nekog akademskog angažmana ova tri djela dobro poznajem. Isto tako, jako problematičnim smatram pitanje, u slučaju da su ovi odlomci koje sam odabrao prevodi orginalnih tekstova, jeste pitanje ko je ustvari prevodio, jer kako će te vidjeti u jednom slučaju ne radi se o stručnom prevodu tekstova.  

 

Počet ću sa Habermasom,  prva stvar kao što ste možda već primjetili u prethodnoj fusnoti, radi se o dvije knjige od po 402 (za prvi dio) i 404 (za drugi dio) stranice čistog teksta, svedene u  knjizi drugoj horizonta historije filozofije na svega četri stranice stranice. No nije ne bi ni to bio problem, kažem opet ako bi se ovaj udžbenik Pogledajmo jedan citat iz knjige profesora Halilovića naslovljen Teorija Komunikacije:

 

U djelu “Prilog rekonstrukciji istorijskog materijalizma” Habermas obrazlaže potrebu rekonstrukcije historijskog materijalizma. “Radi se o različitim poticajima za razradu jednog teoretskog stava koji ja shvaćam kao rekonstrukciju istorijskog materijalizma”. Cilj Habermasa nije bio, ni restauracija ni renesansa marksizma, zato što restauracija povratak na njegovo polazno stanje, što nije njegova, već težnja marksista dogmatičara, a renesansa marksizma znači njegovo obnavljanje, iza čega stroji postavka da je makrsizam pao u zaborav, a pošto kako smatra Habermas marksizam realno postoji, “to u marksizmu nije neophodna” renesansa.[11]

 

Na prvi pogled ovo se i ne čini nečim čudnim, zanemarimo gramatičke greške, zanemarimo čak da u daljnjem tekstu se pojavljuju instance ekavice, ali kad pročitamo ovaj dio teksta do kraja što se svodi na čitave četri stranice, vidjeti ćemo da se ne nigdje ne spominju izvorne knjige[12] već samo totalno drugo djelo[13],  što stvar čini dodatno gorom jeste da se radi o prepisanom tekstu iz, što se pokušava zataškati sa par znakova navoda i devet fusnota.

 

Drugi primjer kao što sam ranije pomenuo jeste teorija simulakre i simulacije, pa pogledajmo jedan citat sa 301. stranice ovog udžbenika:

 

Centralna polazna postavka Baudrillarda je da postindustrijsko društvo sve mijenja i da je u tom kontekstu potrebno novo promišljanje svega. Svijet postindustrijskog društva je opći performans. Realnost društva je hiperrealnost, simulakrum. Stvarnost je spektakl, virtualnost.... Djelo "Simulakri i simulacije“ smatra se djelom koje sintetizira Baudrillardovu filozofiju. Univerzum postmoderne sve pretvara u simulakr. Simulakr je ono što je vrlo malo ili nije nimalo povezano sa stvarnošću, ali čija realnost nije isključena.[14]  

 

 

 

Posebno nas zanima posljednja rečenica u ovom citatu, a sad pogledajmo Baudrillardovu definiciju:

 

 

 

Simulacija je trenutno stanje simulakruma: Sve se sastoji iz referenci bez referenta, hiperrealnost. Napredujući iz Renesanse, u kojoj je dominantni simulakrum bio u obliku krivotvorevine- većinom ljudi ili objekti koji djeluju kao da označavaju stvarnu referencu...[15]  

 

 

 

Vama čitaocima prepuštam da odlučite koja vam je definicija jasnija. O čemu se konkretno radi u ovom primjeru iz udžbenika jeste da ovo sve liči na neki amaterski prevod, što nije iznenađujuće. Naime pored navedenog prodavanja knjiga na časovima postoji i tradicija prevođenja stručnih tekstova pod nazivom seminarskih radova, koji se prikupljaju u pojavljuju u udžbenicima, kao bivši student anglistike na Univerzitetu u Tuzli sam često prevodio „seminarske“ radove za kolege i prijatelje, da bi kasnije našao svoje prevode u novim izdanjima udžbenika. Izvinjavam se na malo digresiji, vratimo se na gore navedeni primjer, opet kao što je simptomatično za ovaj udžbenik ne postoji referenca na poglavlju gdje se opisuju Baudrillardove teorije, čitajući ovo iz subjektivne perspektive, u meni budi nelagodu i sumnju da ovo ustvari jeste prevod nekog studenta koji nigdje nije spomenut, a samim tim činom pokraden.

 

  

 

          Sve što je dosad evidentno iz ove sitne tekstualne analize udžbenika, te konteksta u kom se pojavio otvara tri bitna pitanja, koja se po mom mišljenju ovdje jako ističu. Naime, budući da je ovaj udžbenik samo jedan od mnogih primjera, trebamo se pitati, kako je omogućen opstanak ovakvih stvari uopšte? Moramo li gledati na pojedince koji su krivi, ili da se osvrnemo na čitav društveno-politički kontekst? Finalno imamo li novi vid hegemonije koje sam spomenuo u početku? Prvo, kao što sam već rekao, ovaj udžbenik nije izoliran incident, ova praksa prodaje vlastitih knjiga zbog punjenja vlastitih budžeta je sveprisutna ne samo na visokoškolskim ustanovama Bosne i Hercegovine, već i u drugim sferama društva, samo se malo informišite o korupciji u Bosni i Hercegovini. Ovo me dovodi na odgovor za drugo pitanje, dakle imamo društveno-politički kontekst, koji kao što ste mogli vidjeti u citatu iz statuta Univerziteta u Tuzli, na pravni način dopušta postojanje ovakvih monstrozni primjera privatizacije. Moram razjasniti ovdje nešto ipak,  ne radi se o proizvodnji novih spoznaja, kao što možete vidjeti u primjerima teksta koje sam citirao, već o recikliranju odnosno iskrivljenju već postojećih, što ako pogledamo širi društveno-politički kontekst se javlja kao poslijedica privatizacije obrazovanja. U prvom slučaju (Habermas) vidimo prepisivanje već postojećeg, uz minimalno odnosno skoro nikakvo referenciranje, dok u drugom slučaju (Baudrillard) se čini da se radi o nečijem pogrešnom prevodu. Kratko i jasno, student je dobio prolaznu ocjenu na ispitu zbog seminarskog rada, prevod se eksploatiše bez znanja studenta, stavi se u knjigu, koju će isti taj student kupiti. Tako imamo i odgovor na treće pitanje, koji nažalost potvrđuje prvobitnu sumnju o hegemoniji, jer ta prolazna ocjena garantuje šutnju studenta, što meni liči na onu rimsku uzrečicu hljeba i igara, što se reflektuje u statusu quo, samo se sjetimo događaja poput Eurosonga ili utakmica fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Zašto baš ovo navodim na samom kraju? Upravo zbog činjenice da je bitnije trenutno riješenje od permanentnog, dok se u svijetu mase mobilizuju zbog ovakvih nepravdi i sve većih klasnih diskrepancija u društvu, imam osjećaj da je u Bosni i Hercegovini bitnije da jedna banalna stvar kao što je to fudbalska reprezentacija države bude u “spotlight-u” i da niko ne obraća pažnju na one inherentne probleme koji jesu razlog mizernog života i sveopšte letargije i deziluzioniranosti. Dok privatizacija, ne samo obrazovanja već i svega ostalog hara, studenti prestaju čitati, interesovati se te nestaje potragama za zadnjim preostalim istinama, tišina se kupuje hljebom i igrama, hegemonija se održava, te kiti svoje kancelarije titulama stipendija poput Fullbright Prof[16]. Mislim da je ovaj udžbenik primjer toga svega sveden na papir.

 

 

 

 

 

Bibliografija:

 

• Baudrillard, Jean. Simulacra and simulation. University of Michigan Press, 1994.

• § Baudrillard, Jean. Simulakrumi i Simulacija, Naklada DAGGK, Zagreb, 2001.

• § Derrida, Jacques, and Peggy Kamuf. Without alibi. Stanford University Press, 2002.

• § George, Peter, and Stanley Kubrick. Dr. Strangelove: or, How I learned to stop worrying and love the bomb; a novel. Bantam Books, 1964.

• § Gramsci, Antonio, and Joseph A. Buttigieg. Prison Notebooks. Columbia University Press, 2010.

• § Habermas, Jürgen. The theory of communicative action. Vol. 1&2, Beacon Press, 1984.

• § Habermas, Jürgen. Prilog rekonstrukciji historijskog materijalizma, Veselin Masleša,1985.

• § Halilović, Enver. Horizonti Historije Filozofije: Od Talesa do Hegela- Knjiga Prva, Svjetlost Sarajevo, 2004.

• § Halilović, Enver. Horizonti Historije Filozofije: Tokovi Savremene Filozofije- Knjiga Druga, Svjetlost Sarajevo, 2004.

• § Statut Univerziteta u Tuzli: http://www.untz.ba/akti/STATUT_oktobar2009.pdf, te za izmjene i dopune istog posjetite: http://www.untz.ba/akti/Odluka_o_izmj_i_dop_Statuta_23_11_10.pdf (zadnji put pristupljeno: 17.10.2011.)

  • Turabian, Kate L., Gregory G. Colomb, and Joseph M. Williams. Student’s guide to writing college papers. University of Chicago Press, 2010.